Prošlo je petnaest godina, sjećam se samo zahoda

2024 Autor: James Gerald | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 14:08

Jednom sam putovao na Daleki istok u istom kupeu sa zabavnim suputnikom. Zvao se Alain, imao je devetnaest godina. Iz Francuske je otputovao u Moskvu, zatim u Khabarovsk, a odatle u Japan na stažiranje. Ovaj Alain, jadnik, šutio je tri dana: nitko mu nije mogao praviti društvo. Vjerojatno je, na sreću, naišao na mene, sa slabim engleskim jezikom. Moji roditelji i ja sjeli smo s njim kasno navečer. I nakon prisilne verbalne apstinencije, nekako me odmah natjerao da pričam cijela tri sata.

Ujutro sam već poznavao gotovo cijeli život. Iznenadilo me što je čitao male francuske pisce, ali tečno je govorio engleski i njemački jezik i učio je japanski. Istina, kasnije se pokazalo da je Alain četiri puta bio u Engleskoj, četiri u Njemačkoj, dva u Grčkoj, a također i u Španjolskoj te na mnogim drugim mjestima. "Zašto si iznenađen?" Tata me upitao: "On predaje engleski u Londonu, a njemački u Münchenu." Tada sam počeo shvaćati da je mojih sedam godina stranih učenika u školi i dvije na institutu … bolje šutjeti o ovome. Jer niti jedan normalan stranac neće razumjeti zašto je nemoguće naučiti jezik u najmanjoj mjeri u devet godina.

Čini mi se da je naša jezična atrofija nastala dijelom zbog slabog obrazovnog sustava (sjetite se satova engleskog: "moj otac je kolektivni poljoprivrednik"?), Dijelom zbog željezne zavjese, zbog stare navike da se bojite komuniciranja sa strancima. "Ne želimo učiti njemački u sovjetskoj zemlji", našalili su se naši roditelji, zaboravivši da je ovo jezik Goethea, Mozarta, Heinea. Naravno, fobija se nije proširila na inteligenciju. Kažu da je Anna Andreevna Akhmatova u tridesetoj godini bila užasnuta: ne čita Shakespearea u originalu!

Pa, Bog ga blagoslovio, s našom neukom prošlošću! Dvije godine radio sam u američkom servisu za automobile. Naš je kuhar došao iz Los Angelesa i često je primao klijente. Zamislite moje čuđenje kada su se posjetitelji sami izrazili na dobrom engleskom jeziku, imenujući vratila, zupčanike i upravljačke šipke, morate priznati, riječi se rijetko koriste u svakodnevnom govoru! Usput, Gruzijac je radio u službi, dugo je razgovarao s načelnikom. A Gruzijci ne samo da nisu znali engleski, nego i ruski u velikoj mjeri. U takvim nevjerojatnim slučajevima u pomoć dolaze geste, izraz lica i intonacija. Prema psiholozima, pri sagledavanju informacija vuku za 53%, a sam sadržaj govora samo za 7%. Ali još uvijek morate naučiti jezike.

Nakon automatskog pamćenja (mnogi su jezici čista iznimka) smatram da je važno gledati filmove (po mogućnosti s natpisima) i čitati knjige. Za usporedbu možete uzeti original i prijevod. Ili napišite fraze u dva stupca: rusku verziju i odgovarajuću stranu. Ispada nešto poput rječnika.

Vjeruje se da djeca uče igrajući, a odrasli radeći. U učionici na institutu (nije specijalizirano) često smo glumili scene. Ako su bili "otpušteni" - prikazivali su bijes, ako su "letjeli avionom" - poredali su stolice u dva reda. Štoviše, rječnik se vježbao vitalno. Netko je kukao: "Bolestan sam" (bolestan sam). Jednom su nam donijeli ispise s psovkama. U tom sam trenutku shvatio: učeniku stranih jezika ništa ne bi trebalo biti strano. Redatelj Roman Viktyuk tvrdi da je u radu s američkim glumcima koristio samo ruske prostirke i razumjeli su što se od njih traži.

Mama je učila češki. A znate li što je učitelj prvo napisao na ploču? "Gdje je toalet?"! Mama je ovaj incident često pričala prijateljima, a nakon petnaest godina sjeća se samo … ove fraze.